MEDIJSKA PISMENOST NASLOVNA OBRAZOVANJE O MEDIJIMA I ZA MEDIJE

Mržnja u srpskim Fejsbuk grupama

Pridružio sam se Fejsbuku u aprilu 2008. Sećam se da su se mnogi ljudi tada aktivno registrovali, ali sam malo oklevao. Jednog jutra, jedan od mojih kolega mi je rekao da napravim profil kako bi mogao da me označi na zajedničkoj fotografiji. I tako sam odlučio da napravim svoj profil.

Od tada „živim“ na Fejsbuku, ali pošto je moj rad već duže vreme uglavnom na društvenim mrežama, u poslednje vreme ne osećam često potrebu da delim lično. U svakom slučaju, pre nekog vremena sam počeo da se uključujem u grupe ili zapratim stranice koje su za mene lično interesantne. Pratim šta piše u njima, podržavam istomišljenike, doprinosim nekom korisnom informacijom ili iskustvom i lajkujem. Nekako mi se više dopada intimnost grupa u kojima su ljudi sa istim interesovanjima ujedinjeni da vode aktivne i konstruktivne diskusije, nego što javno dele razne statuse i slike svake poze koju telo može da zauzme tokom dana.

U poslednje vreme primećujem trend napadanja, vređanja, kritikovanja i kao posledica prethodnih – blokiranja ili izbacivanja. Kako je srpska Tviter zajednica nekada postala javna tabla za pljuvanje po svemu živom, osnovanom i neosnovanom, tako se sada taj gnevni pristup polako seli i na Fejsbuk grupe i stranice. Ne govorim o žustrim diskusijama u kojima postoje suprotstavljena gledišta, već aludiram na pravi izliv besa i zlobe koji mora odnekud da dođe, pa tako dolazi. Bez pominjanja konkretnih imena grupa i stranica, podeliću nekoliko nedavnih iskustava koja su me zapanjila.

U jednoj grupi podrške za naš jezik, jedna članica se pohvalila da je ispravila drugog člana u drugoj grupi, koji je zauzvrat postavio pitanje na osetljivu temu. Pri tome, pod jedan, njena ispravka je bila netačna (upotrebila turcizam u pogrešnom kontekstu) i drugo, bila je ponosna što je uspela da napravi snimak ekrana pre nego što je izbačena iz grupe. Neko je lepo prokomentarisao da se grupa pretvorila u takmičenje u pronalaženju grešaka i tamo gde ih nije bilo ili je bilo neprimereno kritikovati. Kao neko ko veoma ceni naš jezik, podržavam napore da se on koristi što preciznije, ali ponekad jednostavno nema potrebe da se ukazuje na greške, pogotovo ne kada su upućene sa dozom omalovažavanja.

Sačuvajmo jezik, ali poradimo malo i na humanosti. Ne zaboravimo da iza ekrana, malih ili velikih, androida ili ajfona, laptopova ili desktopa, još uvek postoje ljudi sa identitetom. Niko ne voli da bude ponižavan, čak ni onlajn.

Drugo iskustvo na jednoj Fejsbuk stranici bilo je mnogo brutalnije. Usudio sam se da postavim stručno pitanje na stranici za iseljenike iz Srbije. 90% odgovora koje sam dobio bilo je omalovažavajuće, zlobno, mračno… Kada sam pokušao da razjasnim i odvedem diskusiju u željenom pravcu, dobio sam dodatne komentare koji su samo dolili ulje na vatru. Šta god da sam rekao upotrebljeno je protiv mene. Iako sam znao odakle gnev sugrađana na ovoj stranici, želeo sam da verujem da ću ipak naći razumevanje, saosećanje, ili u najmanju ruku, koristan savet. Ne! Dobio sam gomilu reči punih degradacije. Jednom prilikom je osoba za koju verujem da je administrator stranice, želeći da ismeje moju profesiju, pozvala svoju ženu koja je imala „iste“ kvalifikacije, te je znao koliko su takvi poput nje i mene pametni. Onda sam, usred repliciranja komentara, izbačen iz diskusije i nisam stigao ni da objavim šta sam poslednje napisao. Komentarisanje je navodno zaustavljeno, ali sam i dalje dobijao nove savete od drugih pratioca kojima nisam mogao ni da se zahvalim na pomoći. Za otprilike 5 minuta objava sa 50 komentara je potpuno izbrisana. Prava demokratija.

Istina je da su grupe i stranice u rukama onih koji ih vode i da poštovanje pravila znači ono što oni žele da znače. Apsolutno bi trebalo da postoji neka vrsta pravila – okvira kojih se članovi moraju pridržavati, ali ovo ponašanje ide mnogo dalje od toga. To je nametanje moći u zajednicama koje ne bi bile ono što jesu bez ljudi u njima.

Podeliću još jednu seriju iskustava iz grupe za roditelje. Ovo je bezbedno mesto za roditelje koji imaju svakakvih pitanja o podizanju svoje dece, posebno kada su najmlađa. Ima tu i tamo napadanja i kritikovanja, ali ono što fascinira je sklonost da se slušaju samo komentari koji su u skladu sa već formiranim uverenjima. Na primer ,,Majke, u kojoj proporciji mešate kravlje mleko sa vodom?” ,,Moje dete ima 2 meseca.” Odgovor: ,,Majko, ne daj kravlje mleko tako malom detetu, imaš jeftinije varijante mleka za dohranu u DM (ili Zeginu), biće isto kao da daješ kravlje mleko” (formula za razliku u ceni je objašnjena). Reakcija: „Hajde, gledaj svoja posla, da je majka mogla nešto drugo, ne bi ovo pitala”. Drugi odgovor: ,,U razmeri pola-pola majka” (ne držite me za reč za srazmeru). Reakcija: 20 lajkova. Ili, drugi primer, „Da li bijete svoju decu?“ Reakcija: 10-20 lajkova na sve odgovore koji podržavaju ovu meru roditeljstva, 2-3 na one koji daju korisne roditeljske savete koji ne uključuju nasilje.

Iako sam uglavnom samo posmatrač u ovoj grupi, moj zaključak je da kada savete daju ljudi koji nisu kvalifikovani za ovu materiju, dobijaju se pogrešne informacije, obrazovanje je neadekvatno i doprinosi održavanju stila gajenja i vaspitanja dece koja su s razlogom odavno napuštena.

S vedrije strane…

Među svim zlobnim komentarima koje sam dobio u grupi iseljenika, bilo je desetak ljudi koji su mi direktno pisali da mi pokažu drugu stranu stvari. Ne žele javno da pišu komentare da ne bi ulazili u diskusiju za koju verovatno iz iskustva znaju u šta će se pretvoriti, ali su odvojili vreme, čak i sate, da mi pomognu oko dilema za koje sam postavio pitanje.

Postoje ,,ljudi” i ,,neljudi”, uvek i svuda. Nažalost, ponekad ovi drugi preovladavaju ili su bar glasniji, ali moje iskustvo sa prvima mi greje srce i tera me da verujem da je humanost osobina koja mnoge još krasi.

Grupe za pisce su (češće) druga priča. Član sam nekoliko. Na primer, u grupi za unapređenje nivoa jezika, članovi nesebično dele resurse, iskustva i druge korisne savete, povezuju se u manje grupe i zaista funkcionišu kao zajednica. U drugoj grupi za pisanje, članovi jedni drugima pružaju takvu pomoć i podršku da sve što treba da uradite je da imate samo jaku želju za pisanje knjige i malo sklonosti da bi uspeli.

Na kraju, naravno, postoje izuzeci među srpskim grupama. Postoje kreativne grupe i stranice u kojima ne manjka napada i žučnih diskusija, ali meni se bar u većini slučajeva čine konstruktivnim.

Nisam član svih fejsbuk grupa i to bi naravno bilo nemoguće. U stvari, čak i ne pripadam mnogim. Ali iz onoga što sam video u poslednje vreme, čini se da postaju ventili za izlivanje besa i ličnih frustracija. Kao da zaborave šta je njihova poenta. U stvarnosti, one postoje za dobre stvari – podsticanje diskusija o temama od zajedničkog interesa.

Pre nego što negde prokomentarišete, pokušajte da se zapitate da li zaista treba da se svađate sa osobom iza profila, osobom koju ne poznajete i za koju ne bi trebalo da imate mišljenje na osnovu profilne slike.

Autor: Nenad Tasić

LEAVE A RESPONSE

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *